Vitold

petak, 29.08.2008.

" DEFORMIRANO OGLEDALO "

Dijelovi pojedinih propovijedi naših nadbiskupa i biskupa na blagdan Velike Gospe i ove godine izazvali su medijske odjeke u javnosti, ponovno su se dogodile medijske veoma slobodne interpretacije i konstrukcije te naša javnost uopće nije mogla saznati ni koja su to stvarno aktualna vjernička i društvena pitanja propovjednici tretirali. Medijska slika proslave ovogodišnje Velike Gospe nema gotovo ništa sa stvarnošću koja se dogodila u svetištima diljem Hrvatske, pa i nije neobično što su nakon svega ostale komentatorske tvrdnje koje zapravo falsificiraju stvarnost.

Okupljanja hrvatskih vjernika u marijanskim svetištima - u mnoštvima koja su jednaka ili možda čak i premašuju vjernička okupljanja za Božić i Uskrs - imaju sasvim osobitu vjerničku i duhovnu višeslojnu dimenziju, u kojoj su propovijedi tek jedan od elemenata.

Tko bi uopće mogao i smio prodrijeti u one najintimnije uzdisaje, molbe, zahvale, preporuke i povjeravanja vjernika Nebeskoj Majci, Isusu Kristu, Duhu Svetomu - Bogu Stvoritelju i Spasitelju!? Tko može ispravno vrednovati olakšanja koja su mnogi zadobili u sakramentu pomirenja, tko smije procjenjivati otvorenost naviještenoj Božjoj riječi, ili snagu zahvaćanja Duha Svetoga, tko se smije uplitati u iskustvo sjedinjenja vjernika s Kristovim tijelom u pričesti, tko može ispravno vrednovati usrdnu molitvu za svoje bliske i drage, kolege i kolegice, protivnike, budućnost, pokojne!?

Velikogospinska okupljanja vjernika u marijanskim svetištima jedinstven su i snažan susret povijesti i vječnosti, čovjeka i Boga, susret zajednica Kristovih vjernika, koji su pozvani Božje kraljevstvo izgrađivati u svojemu konkretnome osobnom, obiteljskom, crkvenom i društvenom životu. I propovijedi izrečene na tim jedinstvenim okupljanjima bile su i te kako teološke, duhovno-mistične, blagdanske i liturgijske - pa zato i društveno angažirane.

______________________________________________________________________________________________

Buduči da je na djelu stanovit bojkot pojedinih vitalnih i bitnih društvenih tema važnih za sam opstanak i dostojanstvenu budućnost hrvatskog društva, mediji su ponovno pribjegli isticanju tobožnjeg obračuna, sukoba, razdora...
______________________________________________________________________________________________

Netko tko nije bio sudionik velikogospinskog okupljanja vjernika, niti je pročitao dostupne propovijedi (a dostupne su one najvažnije na internetskoj stranici Informativne katoličke agencije IKA-e), već je svoje spoznaje o toj proslavi crpio iz naših medija, mogao je dobiti sasvim pogrešnu sliku da su pojedini propovjednici propovjedaonicu pretvorili u političku tribinu, da su iskoristili priliku za obračun, da su pojedini propovjednici produbili sukob s pojedinim strankama i političarima, a što su govorili drugo i drugi da uopće nije relevantno. Razumljivo je da mediji moraju činiti izbor, da moraju nešto žrtvovati a nešto istaknuti, no nemaju medijski djelatnici ni profesionalno ni etičko pravo u svojim interpretacijama ići tako daleko da ono što oni nude javnosti više nema gotovo nikakve poveznice s onim što je stvarno rečeno. Da medijska usluga javnosti bude gotovo u potpunosti izopačena slika rečenoga u propovijedima, svoj doprinos dali su komentatori, čak i jedan teolog, koji su zdravo za gotovo uzeli previše slobodne, pa stoga i neobjektivne novinarske interpretacije.

A staro je pravilo logike da ako su premise netočne, tendenciozne interpretacije, onda ni zaključci ne mogu biti objektivni i istiniti.

Ako se izdvoji od mnoštva velikogospinskih propovijedi ono što su rekla četvorica naših nadbiskupa i jedan biskup, ponajprije se može uočiti da sadržaj s izrazitom društvenom ili društveno-političkom oznakom osim u jednoj od tih propovijedi ne zauzima otprilike ni desetinu ukupnog sadržaja. Pogleda li se pobliže o čemu su to progovorili u tom djeliću svojih propovijedi, onda se dolazi - kako je vidljivo i iz našega prikaza u ovom broju Glasa Koncila - da su progovorili o sedam društveno relevantnih tema, a to su:

Crkva i tzv. miješanje u politiku,

Crkva i Europska Unija,

odnos političara prema hrvatskome većinskom sustavu vrednota,

odnos odgovornih u društvu prema obitelji,

odgoj mladih naraštaja,

izumiranje i majčinstvo te

uloga i vrednovanje žena.

Svaka od tih tema i te kako se tiče svakoga katoličkog vjernika u Hrvatskoj te su crkveni pastiri s punim pravom o tim temama progovorili. Svaka od tih tema na svoj je specifičan način u konkretnim hrvatskim tranzicijskim prilikama konfliktna, kontroverzna, nezavršena i trajno aktualna te je upravo dužnost onih koji imaju službu naučavanja u Crkvi o tim temama progovarati vjernicima, da budu sve sposobniji iz svojega kršćanskog uvjerenja i iz svoje crkvenosti i progovarati i svjedočiti, kako u osobnom i obiteljskom, tako i u javnom, društvenom i političkom djelovanju.

Pogleda li se pomnije, ti propovjednici izabrali su doista teme koje spadaju među bitne za budućnost hrvatskog naroda i svih hrvatskih građana, a o kojima se u hrvatskoj javnosti premalo raspravlja jer to odgovara političarima (bez obzira na njihovu ideološko-političku orijentaciju) i raznim moćnicima, i jer mediji svjesno potiskuju, možda čak i skrivaju, te vitalne teme suvremenoga hrvatskog društva. Baš zato što je na djelu stanoviti bojkot pojedinih vitalnih i bitnih društvenih tema važnih za sam opstanak i dostojanstvenu budućnost hrvatskog društva i svakoga građanina, mediji su svojim interpretacijama pribjegli isticanju tobožnjeg obračuna, sukoba, razdora... Jasno je da mediji koji su u rukama ideologiziranih ljevičara ne žele usvojiti demokratski standard o tzv. miješanju Crkve u politiku ili o odnosu Crkvi i Europske Unije, ali nije na prvi pogled jasno zašto bježe od angažiranosti za opće dobro hrvatskog društva, za njegovu bolju budućnost, koja nije moguća bez poštovanja univerzalnoga vrijednosnog sustava, bez zdravih i podupiranih obitelji, bez zdrava odgoja, bez otvorenosti novim ljudskim životima i bez ispravnog vrednovanja majčinstva i općenito uloge žene. Umjesto stvarnog služenja općemu dobru hrvatskog društva i svih njegovih članova, mediji se sve više potvrđuju kao deformirano ogledalo, nesposobno prenijeti stvarnu sliku.

I. Miklenić - G. K. #35 (1784), 31.8.2008.

ponedjeljak, 25.08.2008.

Čovjek kojem je vraćeno pola Šibenika

Piše: Ivica Radoš

Uspio sam zahvaljujući upornosti, jer je zakon napisan tako da se ne vrati ništa ili da se vrate mrvice, tvrdi Ante Šare, predsjednik Udruge vlasnika otuđene imovine koji je vratio obiteljsku imovinu konfisciranu 1945.

Uspio sam vratiti obiteljsku imovinu poštujući hrvatske zakone i zahvaljujući upornosti, jednim dijelom. U Zagrebu smo dobili jednu zgradu te puno kuća i poslovnih prostora u Šibeniku, ali znate kakve su te kuće - spomenici kulture. Ja to ne brojim, više su nam trošak nego korist.

U tim kućama žive socijalni slučajevi, sa zaštićenom najamninom. Kada bi bile prazne, mogle bi se urediti kao luksuzni apartmani za najbiraniju klijentelu. U Šibeniku sam ušao u neke stanove koji su nam vraćeni, ali je u njima sve uništeno, uništen je parket, ne znam što su ti ljudi radili - kaže Ante Šare (68), predsjednik Hrvatske udruge vlasnika otuđene imovine za vrijeme fašističkog i komunističkog režima (HUV) i beskompromisni borac koji je uspio vratiti većinu obiteljske imovine koja je konfiscirana 1945. godine.

Antin otac Frane Šare bio je, naime, jedan od najbogatijih Dalmatinaca. Pratio ga je glas da je do 1945. bio “vlasnik pola Šibenika”.

Dolaskom komunista na vlast, obitelj Šare ostala je bez imovine: nekoliko uljara, brojnih poslovnih prostora, tvornice tjestenine, vrijednih nekretnina, golemog kompleksa zemljišta na kojem su danas stambene zgrade u Šibeniku itd.

Kad su mu konfiscirali imovinu, komunisti su Franu Šaru osudili na 20 godina robije, usprkos tome što im je tijekom talijanske okupacije redovito slao “crvenu pomoć”.

- Moj je otac dao da se noću peče kruh za partizane pa su ga Talijani internirali na otok Molunat zbog, kako se tada govorilo, ‘pomaganja komunističkim i ostalim banditima’. Kad je pala Italija, uspio je spasiti glavu. Komunisti su nam 1945. oduzeli imovinu s objašnjenjem da su nam dućani bili otvoreni i da smo prodajom pomagali fašistički režim. Po zakonima NDH dućani su morali biti otvoreni, niste ih mogli zatvoriti - pojašnjava Šare.

20 godina robije

Tužbu protiv njegova oca podigao je Jakov Blažević. - Najprije su ga osudili na smrt, ali je dr. Marko Ježina, savjetnik bez prava glasa u tom ‘narodnom sudu’, upozorio Blaževića da tuži prema zakonu koji ne predviđa smrtnu kaznu. Potom su oca osudili na 20 godina robije - kaže Šare.

Otac mu je iz zatvora pušten 1948., jer su osuđenici svoja mjesta u komunističkim logorima morali ustupiti novim neprijateljima - simpatizerima Staljina - informbiroovcima. Tako je, neposredno nakon završetka rata, najbogatija šibenska obitelj morala živjeti poput ostalih građana - od paketa pomoći.

Po izlasku iz zatvora najbogatiji čovjek u Šibeniku morao je otići tražiti pomoć upravo od onih koji su ga osudili. Za pomoć je molio Bunka Sekulića (koji je poslije napredovao do mjesta predsjednika Ustavnog suda Jugoslavije).

Taj Bunko je ocu rekao da su ga morali osuditi jer mu drugačije nisu mogli oduzeti imovinu, koja je tada postala vlasništvo NR Jugoslavije. Kad mu je otac rekao da nema od čega živjeti, Sekulić ga je zaposlio u računovodstvu boračke udruge jer to nitko nije znao raditi. Poslije je preuzeo vođenje poduzeća koje je distribuiralo novine i duhanske prerađevine po Zagrebu. Radio je za plaću, kao i svi ostali, a 1956. je otišao u Italiju - nastavlja Šare.

Njegovom imovinom nastavili su pak upravljati ljudi koje je na direktorska mjesta postavljao komitet. Nada da će nakon pada komunizma 1990. konfiscirana i nacionalizirana imovina biti vraćena kratko je trajala. Zakon o denacionalizaciji donesen je tek 1996., kada je to postao uvjet za prijam Hrvatske u punopravno članstvo Vijeća Europe.

Zakon je napisan tako da se imovina ne vrati i, ako se vrati, da se vrate mrvice. Danas govore o sukobu interesa, a taj je zakon donesen unatoč očitom sukobu interesa. Jamčim da je 50 posto članova Sabora za taj zakon glasovalo da bi prikrili vlastiti lopovluk, jer su prije toga otkupili društvene stanove nacionaliziranog i konfisciranog podrijetla - tvrdi Šare.

-Samo je Grad Zagreb, kako tvrdi Šare, suprotno Zakonu o zabrani raspolaganja konfisciranom i nacionaliziranom imovinom iz 1990., prodao pet tisuća konfisciranih stanova, s tim da su mnogi političari kupili te stanove.

Milijuni maraka

Treba vjerovati ovim tvrdnjama Ante Šare jer je on nakon prvih izbora bio predsjednik Skupštine općine Centar. - Sada su - pojašnjava Šare - izjednačili stanare u nacionaliziranim stanovima s društvenim stanovima kako bi prikrili svoj lopovluk. Naime, neki političari i “lovci u mutnom” jeftino su kupili te stanove da bi ih potom po tržišnoj cijeni prodali. Mnogi nasljednici zbog toga neće moći vratiti imovinu koja im pripada.

Šare, međutim, nema takvih briga jer je on uspio vratiti najveći dio obiteljske imovine. Njegova glavna briga je utjerati plaćanje zakupnine od zakupaca njegovih poslovnih prostora u Šibeniku. - Jednoga ne mogu izbaciti, ne plaća zakupninu ni meni ni Gradu, a smatraju ga uglednim šibenskim gospodarstvenikom. Čak mu je i gradonačelnica došla na otvorenje nove robne kuće - požalio se Šare.

Kad je riječ obiteljskoj tvornici tjestenine i uljari, Šare se žali da im ništa nije vraćeno. - Nismo dobili uljaru, ona je 1945. bila rastavljena, a mlinove su odnijeli u nekoliko seljačkih zadruga. Mlinovi nisu smjeli biti ‘kapitalistički koncentrirani’. Zemljište i nekretnine preuzela je druga radna organizacija koja je to nakon donošenja Zakona o pretvorbi pretvorila u svoje vlasništvo, zatim su komunistički direktori na tome u preprodaji obrnuli nekoliko milijuna maraka. Dobili su menadžerske kredite da bi kupili ono što nije njihovo i postali vlasnici. Nama su blagonaklono ponudili 16 posto, oko 250 tisuća maraka. Tužili smo ih zbog toga - kaže Šare.

Danas je, upravo zahvaljujući povratu imovine, obitelj Šare opet jedna od bogatijih u Šibeniku, ali vlasnik ne želi o tome razgovarati.

Idemo do Ollija Rehna

- Nije bitno koliko je toga vraćeno, imamo poslovni centar u starom dijelu Šibenika, ali ga ne možemo iznajmiti, toliko je oštećen da moramo uložiti golema sredstva za njegovo uređivanje - požalio se Šare koji je, unatoč svemu, nezadovoljan dinamikom povrata nacionalizirane i konfiscirane imovine.


- Riječ je tu o moralu: ako tvrde da je komunizam srušen, onda neka sruše i njegove posljedice. Mi ćemo internacionalizirati slučaj denacionalizacije u Hrvatskoj, otići ćemo do Ollija Rehna - najavio je Šare.

Ali, zašto?

Problem je u tome što naši ljudi, koji su u međuvremenu stekli drugo državljanstvo (talijansko, austrijsko, američko...), ne mogu vratiti imovinu. Do imovine ne mogu doći čak ni ljudi prvog nasljednog reda, poput moje sestre koja se udala u Italiji. S druge strane, vraća se imovina ljudima koji su pucali na Hrvatsku. Bolje je u Hrvatskoj biti neprijatelj države, raditi protiv nje djelom i riječju pa ćete prije ostvariti svoja prava - sarkastično je zaključio Šare.

Optanti, esuli i folksdojčeri

Ante Šare zacijelo je jedan od najbolje upućenih u problematiku povrata oduzete imovine.

Nakon 2. svjetskog rata u Dalmaciji, ponajviše u Zadru, konfiscirana je imovina Talijana. Stanovnici Istre, s obzirom na tršćansku krizu i događaje nakon toga, pozvani su da optiraju za Jugoslaviju ili za Italiju. Sporazumom u Osimu Jugoslavija se obvezala platiti Italiji 110 milijuna dolara. Slovenija je otvorila račun i plaćala, a Hrvatska nije pa je došlo do problema.

Problem esula rješavao se na drugi način. Talijanska država platila je Jugoslaviji reparacije umanjene za vrijednost imovine esula, te se obvezala isplatiti vrijednost imovine esulima. Za uništenje Dalmacije Italija je platila reparacije pogonima Fiata, a velikosrpski doglavnici su se pobrinuli da se ti pogoni prebace u Kragujevac i nazvali ih Crvena zastava.

Na temelju sporazuma između njemačkog kancelara Brandta i Tita riješen je problem folksdojčera. No, Brandt je sporazum potpisao u ime Njemačke, ali ne i Austrije. Austrijancima je imovina oduzeta kao državljanima Jugoslavije, a oni su zatražili i dobili austrijsko državljanstvo. Ovdje se brkaju pojmovi. Pozdravljam Sanaderov potez u vezi s folksdojčerima, ali ne znam o čemu se tu radi. Što je s Amerikancima i Talijanima?

Žarko Puhovski radi protiv prava vlasnika

Šare je posebno ljutit na Žarka Puhovskog, predsjednika HHO-a, te predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa i “crvenu damu” Željku Antunović.

- Žarko Puhovski radi protiv prava vlasnika, zato ih ja ih zovem ‘ha ha ha društvo’.

Željka Antunović je zaštićeni najmoprimac stana, živi u nacionaliziranom stanu. Zbog toga je inzistirala da se donese zakon prema kojem bi se takvi stanovi prodali; želi otkupiti stan od 150 metara četvornih pod istim uvjetima kao drugi.

Zaštićeni najmoprimci bi da im država proda stan za deset tisuća eura, a oni bi ga sutra prodali za 150 tisuća eura. Za Šeksa se zna da je kupio stan koji je bio konfisciran, u Petrićevoj ulici. Stan je u zgradi koja je nekada bila vlasništvo zadruge, a u zakonu piše da se stanovi vraćaju vlasnicima, a ne dioničkim društvima i zadrugama.

Pavletić je također, koliko znam, kupio konfiscirani stan. Savjetujem vlasnicima konfisciranih stanova, koje je netko treći prodao, da podignu tužbe i dobit će bitku. Čak su i neki političari preprodavali stanove. Suci u Bjelovaru i Zagrebu su čvrsti po tom pitanju - poručuje Šare.

Tuđman je kupio društveni stan

Danas pljuju po Tuđmanu, ali on je 1992. zakonito kupio kuću. Ta je kuća bila vlasništvo Izvršnog vijeća Sabora RH, isplaćena je pravoj vlasnici. Prema tome, Tuđman nije kupio nacionalizirani nego državni stan, društveni stan, prema zakonu koji je tada donesen. Pokvareno je skrivati se iza njega kako bi se prikrio vlastiti lopovluk. Tragedija predsjednika Tuđmana bila je u tome što nije znao raspoznati dobre ljude, inače se ne bi okružio takvima koji su mu za života lizali cipele, a okrenuli leđa kad je umro - tvrdi Šare.

Komunisti 1945. oduzeli 37,5 milijardi eura

Pretpostavljena tržišna vrijednost imovine koju su komunisti oduzeli vlasnicima iznosi oko 43,5 milijardi eura. Od toga 37,5 milijardi eura vrijedi oduzeto zemljište. Do sada je u Hrvatskoj vraćeno samo oko 20 posto imovine koju su komunisti otuđili, smatra Šare.

Udruga vlasnika otuđene imovine

Hrvatska udruga vlasnika otuđene imovine za vrijeme fašističkog i komunističkog režima (HUV) okuplja oko 400 ljudi koji polažu pravo na povrat konfiscirane i nacionalizirane imovine.

- Istupili smo iz Udruge za povrat imovine, jer nismo bili zadovoljni radom. Ponovno smo se udružili 2001. i ustrajno radimo, a surađujemo sa splitskom udrugom Proljeće - otkriva Šare.

Ref.: http://www.slobodnadalmacija.hr/Nedjeljna/tabid/95/articleType/ArticleView/articleId/14639/Default.aspx

subota, 09.08.2008.

DOKAZI O FUMIĆEVIM JASENOVAČKIM LAŽIMA

Iz raznih izvora:

IVAN FUMIĆ TITOV KOMUNISTIČKI KRVNIK IZREKAO TISUĆE GODINA ZATVORA POLITIČKIM ZATVORENICIMA BIVŠE JUGOSLAVIJE A SADA PODMEĆE KATOLIČKOJ CRKVI !

O Fumićevim zločinima u Hrvatskoj se ne može objektivno progovoriti jer antidemokratska Sanaderova vlast drži demokratsku antifašističku i antikomunističku opoziciju pod medijskom zabranom

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

“…..Bivši predsjednik Saveza antifašističkih boraca Hrvatske Ivan Fumić svojim izjavama u Latinici (koja više potsjeća na ĆILRILICU) o 20 pobijenih ustaša na Bleiburgu najzornije nam pokazuje zašto nam se dogodio ustaški revival.

Takvi kao Fumić su u socijalizmu, tabuiziranjem blajburške teme, otvorili prostor za izrastanje mita o Bleiburgu.

I nije Fumić bio bilo tko u socijalizmu. On se jedno vrijeme nalazio na funkciji ministra pravosuđa vlade SRH. Odlučivao je. Krojio drugima sudbine. Na ovaj ili onaj način zabranjivao da se o Bleiburgu govori.

Njegove izjave o Bleiburgu u Latinici podsjećaju na Komisiju Vice Vukojevića koja je izračunala 300,400 žrtava Jasenovca.

Jasno je da Fumić ne može poput Slavka Goldsteina priznati da je Jasenovac genocid, a Bleiburg ratni zločin. Ipak je on, za razliku od Goldsteina, bio istaknuti član komunističke nomenklature. Goldstein je po vlastitom priznanju izašao iz partije i partizana kad je čuo za zločine koje su činili njegovi, a Fumić.......

Možemo samo nagađati kakva je njegova uloga u tim zločinima bila.................

Ali kao što reče Andrea Feldman - možda nitko za zločine Bleiburga i Križnog puta neće biti procesuiran - bitno je da se zna istina.

Jer da se jugoslavensko, socijalističko društvo uspjelo ranije transformirati u demokraciju, da se nije služilo brutalnom silom u očuvanju bratstva i jedinstva, da se utvrdila istina o Jasenovcu i Bleiburgu, vjerojatno se i ne bi raspalo u krvi.

Tako otprilike misli i Slavko Goldstein. Na tom tragu je i uvod knjige Slavenke Drakulić Oni ni mrava ne bi zgazili.

Ali to tipovi poput Fumića nikad neće priznati jer potiskuju svoj osobni komunistički grijeh…..”

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Petak, 02 Svibanj 2008

HRVATSKI CENTAR ZA ISTRAŽIVANJE ZLOČINA KOMUNIZMA

"Doći će vrijeme, kada će sve doći na vidjelo, i kad će se sve klevete i laži raskrinkati, i kad će i objektivna povijest pokazati da predstavnici Katoličke crkve u Hrvatskoj nisu /u WWII/ ni za čas izdali svoga zvanja" (povjesničar Frano Glavina)

"Za zagrebački Kaptol dobri su oni svećenici koji nisu ustaše i imadu pristup do Stepinca... " (Ustaška obavještajna služba u NDH, 01.12.1943.)

Nakon što je predsjednik Mesić 17. rujna 2007. u pulskoj areni hvalio generalnog sekretara politbiroa CK KPJ iz Drugog svjetskog rata i masovnog zločinca Josipa Broza "Tita" pod njegovom bistom i simbolima totalitarnog komunizma - zastave SKJ i crvene zvijezde petokrake - čiji su zločini, počinjeni pod navedenim simbolima, osuđeni od strane Parlamentarne skupštine Vijeća Europe u rez. pod brojem 1481 od 25. siječnja 2006., kao i 1996. godine, dana 20. travnja 2008. paušalno je optužio svoje neistomišljenike kao "gadove" koji navodno negiraju zločine koji su počinjeni u jasenovačkom logoru. Njegov "drug" i titoistički istomišljenik, nekadašnji partizan, komunist i oficir JNA, Ivan Fumić, otišao je korak dalje i izrekao nečuvenu laž na račun Rimokatoličke crkve u Hrvata koju se zadnji puta moglo nebrojeno puta čuti u bivšoj totalitarnoj Titovoj Jugoslaviji kada je zločinački titoistički režim paušalno optuživao hrvatski narod za genocid, za "kontrarevoluciju" i marksističku izmišljotinu zvana "klero-fašizam". Podsjetimo se, gospodin koji je na komemoraciji jasenovačkim žrtvama 20.4.2008. izrekao svoj sramotni govor temeljen na krivotvorenim povijesnim podatcima isti je onaj drug koji je ispred Vojnog suda JNA u Zagrebu sudjelovao 1991. u političkom montiranom sudskom procesu protiv skupine hrvatskih rodoljuba, i koji je svojim tadašnjim angažmanom za jugoslavensko vojno tužilaštvo neizravno podupirao velikosrpsku pobunu u Hrvatskoj. 17 godina nakon toga Ivan Fumić izjavljuje slijedeću nečuvenu laž:

"Žalosno je, ali istinito, da su ustaše imale izdašnu pomoć većeg dijela katoličkog klera koji i danas, kao posljednji bastion, brani taj poredak i uzdiže Bleiburg" - istaknuo je Fumić, uz zdušno odobravanje /dvije tisuće/ okupljenih /u Spomen-području Jasenovac/".

R-kt crkva u Hrvata je u WWII osudila sve zločine ustaškog režima, i Pavelićev koncentracijski logor u Jasenovcu obilježila žigom sramote, i to je čelnik katoličke crkve monsignore dr. Stepinac u nekoliko navrata ponovio, i osudio je nacističku rasnu ideologiju kao nečovječnu. Opunomoćenik 3. Reicha za Nezavisnu Državu Hrvatsku, austrijski nacist i general Glaise von Horstenau, posvjedočio je u svojim memoarima da nadbiskup Stepinac, da je kritičku propovjed o jednakim pravima za sve građane bez obzira na vjeroispovjed održao kojim slučajem u 3. Reichu, «ne bi živ sišao s oltara, i završio bi istog časa u koncentracijskom logoru».

Antifašistički karakter Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca dokazan je u svjetlu izvješća tajne policije 3. Reicha, «GESTAPO». Povjesničar Frano Glavina iz Zagreba pronašao je u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu (HDA), Inst. OS (obavještajna služba) 8/905, sljedeće dokaze o nevinosti Zagrebačkog nadbiskupa koji toga pravednika nikako ne označuju kao «kontroverznu» povijesnu ličnost kako se često može pročitati u literaturi jugoslavenske titoističke historiografije ili u izjavama za medije od publicista i nekih političara

«Nadbiskup Stepinac osvjedočeni je protivnik nacionalsocijalizma. Još 1937. osniva u Zagrebu Odbor za pomoć izbjeglicama koje Hitler progoni. GESTAPO prati sve njegove akcije, a naročito spašavanje Židova, raščlanjuje tekstove njegovih propovijedi s jasnim antirasističkim porukama. (...) U svjetlu povijesnih izvora nacističke (gestapovske), ustaške i partizanske provencijencije, te njegovih javnih propovijedi odnos Stepinca prema nacionalsocijalizmu upravo je dijametralno oprečan onome kako ga čitavo vrijeme trajanja komunističke vladavine, naročito poslije montiranja sudskog procesa, komunistička propaganda želi nametnuti domaćoj i svjetskoj javnosti. Doći će vrijeme, kada će sve doći na vidjelo, i kad će se sve klevete i laži raskrinkati, i kad će i objektivna povijest pokazati da predstavnici Katoličke crkve u Hrvatskoj /R-k Crkve/ nisu ni za čas izdali svoga zvanja».

Predsjednik Mesić poznat je po tome što neizravno opravdava masovna ubojstva nad hrvatskim ratnim zarobljenicima i zarobljenim hrvatskim civilima 1945. od strane titoističkih ratnih zločinaca, i genocid koji je poznat pod sintagmom "Bleiburg i Križni put", naglašavajući kako je veliki broj Hrvata, zarobljenih na Bleiburgu, a koji su izvansudski likvidirani od predstavnika totalitarnog komunizma, kriv za zločine u Jasenovcu, te po njegovoj interpetaciji ispada kao da su Hrvati izabrali Pavelićev totalitarni ustaški pokret na višestranačkim izborima ili njegovu vladavinu odoborili na kakvom raspisanom referendumu, i navodno odobravali sve moralne posrtaje i zločine njegova diktatorskog režima, i kao da nisu postojali antifašisti poput zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i cijele Rimokatoličke crkve u Hrvata koja je bila antifašistička. Međutim, s obzirom da je R-kt crkva u Hrvata bila i antikomunistička, a ne samo antifašistička, to je problem za Mesića i njegove titoističke istomišljenike koji u svojim javnim nastupima ne osuđuju podjednako fašizam i komunizam kao Vijeće Europe.

Mišljenja smo da su predstavnici vlade RH na navedenoj komemoraciji u Spomen-području Jasenovac trebali radi povijesne istine i digniteta vlade Republike Hrvatske na licu mjesta reagirati na Mesićeve i Fumićeve skandalozne tvrdnje, a ne sve promatrati zlokobnom u povijesti poznatom tzv. hrvatskom šutnjom.

Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma će predsjednika Mesića i kriptokomunističke organizacije koje ga podupiru prijaviti Vijeću Europe i Europskoj komisiji zbog iskazivanja nesnošljivosti prema demokratskim nekomunistima, zbog vrijeđanja žrtava komunizma i zbog krivotvorenja povijesti, a indikativno je da Mesić i Fumić nikada ne spominju ratne zločine partizanskih snaga i četnika nad preko 600 svećenika Rimokatoličke crkve u WWII na području hrvatskog ratišta, kao i ubojstvo i mučeništvo umirovljenog biskupa dr. Josipa Carevića (ubijen 1944. u Velikom Trgovišću u Hrvatskom zagorju - mučen i zaklan od strane jugoslavenskih partizana), likvidacije franjevaca u Širokom Brijegu i u Maclju, i ubojstvo zagrebačkog nadbiskupa, pravednika i blaženog kardinala dr. Alojzija Stepinca !!!

Profesor povijesti Goran Jurišić

Voditelj HR Centra IZK

Prilog o dokazima koji opovrgavaju Fumića i Mesića:

Tema propovjedi nadbiskupa Stepinca sveučilištarcima 1938. godine:

«Ako ljubav prema narodnosti prijeđe granice zdravog razuma, onda to nije ljubav nego strast, a strast niti je od koristi niti je od trajnog opstanka. Zato Crkva i u nacionalnom pogledu postavlja načelo: «Što nećeš da tebi drugi učini, ne čini ni ti drugome». Svi su narodi djeca Božja i zato svi vape k Bogu: «Oče naš, koji jesi na nebesima». Pravu, dakle, istinu i zlatnu sredinu i u ovom pitanju naučava Crkva, a ne kojekakvi rasizmi... »

Iste 1939. godine, za sudetske krize, dok su se Englezi i Francuzi u Münchenu ulagivali Hitleru i predavali mu Čehoslovačku, dr. Stepinac je na crkvenom slavlju u Biskupiji kod Knina jasno kazao kako nije kultura «smatrati sebe nekim višim bićima - nadčovjekom /Übermensch/ i prezirati drugoga, kad se znade da su svi ljudi po sebi prah i pepeo, a po milosrđu Božjem svi djeca jednoga Oca nebeskoga.»

Njemački poslanik u NDH, Siegried Kasche, javlja 21. svibnja 1941. godine u Berlin, oko mjesec i pol nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske: «Pavelić kaže da ustaška Hrvatska ne želi sa zagrebačkim nadbiskupom Stepincem uspostaviti političke veze».

Predstojnik konzularnog odjela poslanstva 3. Reicha u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Dopfbell, pribilježio je 11. lipnja 1941. godine, da doznaje iz pouzdanih izvora kako je nadbiskup Stepinac postigao kod vlade NDH da pokršteni Židovi, bez iznimke, ne padaju pod odredbe o nošenju židovskog znaka /Davidove zvijezde/. GESTAPO i nacistička služba sigurnosti «SD» (Sicherheitsdienst), pod zločinačkom organizacijom «SS» (Sicherheits-Staffel) imale su akcijske grupe (Einsatzgruppe) koje su kretale za vojskom (Wehrmacht) i po unaprijed pripremljenim spiskovima uhićivale i ubijale nepoćudne osobe. Čim je operativno područje njemačke vojske pretvoreno u okupacijsko, akcijska grupa pretvarala se u Djelatno zapovjedništvo (SS-Einsatzkommando). Policijski ataše 3. Reicha u NDH postao je u ožujku 1942. godine Bavarac Hans Helm. SS-Einsatz kommando nalazilo se u Tuškancu, vladinoj četvrti u Zagrebu. Ta nacistička ustanova imala je referadu za židovska pitanja, kao i za vjerska pitanja (u stvarnosti za Rimokatoličku crkvu). Referent za vjerska pitanja bio je mlađi oficir i Volksdeutscher, Marbor Schumacher (pripadnik njemačke nacionalne manjine u NDH). Već 12. travnja 1941. godine GESTAPO je pretresao prostorije Stepinčeva Odbora za pomoć izbjeglicama, uhitio tajnicu Odbora Tereziju Škringer, i držao je u Grazu pet mjeseci u zatvoru. Spiskovi dobročinitelja Odbora na vrijeme su spaljeni tako da njemačka tajna policija nije mogla koga teretiti. Agenti njemačke tajne policije imali su i nalog uhititi Zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, ali energičnom intervencijom ustaških vlasti do toga nije došlo, bilježi Krunoslav Draganović (I. Cvitković, Ko je bio Alojzije Stepinac ?, Sarajevo, 1986.) U opsežnom izvješću o «Neprijateljskom protunjemačkom djelovanju katoličkog klera u Hrvatskoj» SS-Hauptmann Kob, 25. kolovoza 1942. svojoj središnjci u Berlinu sugerira, da bi se muslimanske vjerske zajednice mogle iskoristiti, ne samo u borbi za suzbijanje dominantnog utjecaja Katoličke crkve u NDH, nego i u ostvarenju posebnih ciljeva Reicha, te predlaže da se njemačke obavještajne službe u tome nagažiraju, a njegova služba u Zagrebu je u tom smjeru već poduzela korake. I obavještajci NDH, 1. prosinca 1943. ističu «da je i danas zagrebački Kaptol sjedište promičbe protiv njemačke vojske, koja se nalazi na području NDH... Kada govore protiv Njemaca sve ovijaju velom bezbožnog nacizma. Za zagrebački Kaptol dobri su oni svećenici koji nisu ustaše i imadu prostup do Stepinca... »


CROATIAN CENTER OF SURVEY THE CRIMINAL COMMUNISM - THE VOICE OF VICTIMS

petak, 08.08.2008.

U vodu smrti koji je ubijao na Bleiburgu

Večernji list: 17. 10. 2005.

EKSKLUZIVNO Dvojica Hrvata partizana – Ivica Križanec i Ivo Tadić zvani Barešić, obojica iz okolice Viteza – svjedoče kako su u odredu smrti sudjelovali u strijeljanju hrvatskih zarobljenika u okolici Maribora

U vodu smrti koji je ubijao na Bleiburgu

Autor: STOJAN MILOŠ

Tko će se dragovoljno javiti za ubijanje ustaša? Treba zamijeniti umorne drugove, stare borce koji su se već umorili od ubijanja ustaškog ološa! To su riječi partizanskog komesara koji je ispred postrojene jedinice u okolici Maribora, nekoliko kilometara na putu od toga grada do Celja, tražio odmorne “snage” da nastave strijeljanje zarobljenih ustaša, domobrana i civila koji su se predali na Bleiburšpkom polju.

Nad rovom u Mariboru

Među tom skupinom partizana bila su i dvojica Hrvata iz srednje Bosne, iz Viteza, Ivica Križanac i Ivo Tadić zvani Barešić, mladići koji su svoj ratni put u Drugom svjetskom ratu započeli kao pripadnici Druge bojne 11. ustaškog stajećeg zdruga u Zenici, kod satnika Kuraje, a na kraju rata poslije zarobljavanja i prerušavanja u domobrane završili kao partizani, pripadnici 6. proleterske brigade 17. divizije, koja je imala zadatak obračunati se sa zarobljenim neprijateljem na putu od Bleiburga do Hrvatske.

– Čim smo “dobrovoljno”, čuvajući svoje glave, postali partizani, poslani smo na područje Slovenije u akciju “češljanja”, tj. čišćenja terena od ostataka “neprijateljskih vojnika” – kazuju dvojica svjedoka. Križanac pak dodaje da je u jednoj od tih akcija bio i ranjen.
Njihova je kalvarija u partizanskoj odori doživjela vrhunac kada je partizanska postrojba, članovi koje su bili, poslana da strijelja zarobljene hrvatske vojnike i civile.

Nakon akcije čišćenja, dovezeni su u Maribor te smješteni u veliku zgradu, a sutradan su u rano jutro kamionima odvezeni izvan Maribora prema Celju te su se našli u crnogoričnoj šumi. Stigavši na čistinu, ugledali su ispred sebe protutenkovski rov. Koliko je bio dug, nisu mogli procijeniti. Postrojeni su pokraj njega, a onda su ugledali rov dubok i širok otprilike pet metara, koji je već dobrano bio popunjen leševima hrvatskih zarobljenika.

U streljačkom vodu

– Zarobljenici su dovođeni kamionima natkrivenim ceradom, zapravo konvojima od 10 do 12 kamiona. U svakom je kamionu bilo po 30 zarobljenika, ruku vezanih žicom na leđima, po trojica u jednom redu, a žicom je svaki bio vezan za drugoga. Na određenom razmaku duž kanala kamioni su se zaustavljali na oko tri metra od ruba, okrenuti stražnjom stranom prema kanalu – govore svjedoci pokolja.

Po dvojica bi partizana iz kamiona prihvaćala red po red nesretnih ljudi tako što bi jedan držao za rame jednog krajnjeg zarobljenika, a drugog krajnjeg, također za rame, držao bi drugi partizan. To je radio i Tadić. Druga dvojica partizana su, jedan s jedne, a drugi s druge strane, držali puške na gotovs kako netko od tih ljudi, koji su gledali u ubijene ispred sebe, ne bi pobjegao. Radio je to i Križanac.

Šokantne egzekucije

– Potom su vezani dovođeni na rub kanala, a trojica partizana, s pištoljima u rukama, podupirući s leđa nogom svatko svoju žrtvu da ne bi pala natrag, pucali žrtvama u zatiljak, a ljudi su, onako svezani, zajedno padali u kanal. Zatim bi na isto mjesto bila dovedena sljedeća trojka, sve dok se kamion ne bi ispraznio. Prazni su se kamioni vraćali, a drugi su već stizali, puni zarobljenika. Ubijalo se na taj način bez prestanka četiri dana, od zore do mraka – ističu dvojica svjedoka partizana.

Križanac i Tadić kažu da su im komesari govorili da je tu ubijano i prije i poslije njih te da je na tom području ubijeno 36.000 “ustaša”. Zaprijetili su im da o tomu ne smiju nikad nikomu ništa reći, zabranivši im iz opreza odlazak na dopust.

Tadić je bio otpušten kući 1. listopada 1947. godine, a Križanac je kao partizanski skojevac bio određen za školovanje u Rusiji. Kako to nije želio, glumio je da je obolio od živčane bolesti te je, padajući u trans, izvikivao: “Naprijed Šesta proteleterska ...!” Otpušten je kući 22. studenoga 1945. godine. Zanimljiv je ratni put dvojice Hrvata i njihovo novačenje u partizanima. Oni su detaljno od jeseni 1944., kada su postali pripadnici Druge bojne 11. ustaškog stajećeg zdruga u Zenici, pa sve do zarobljavanja od partizana kod Dravograda polovicom 1945. i kasnije, detaljno su opisali svoj ratni put, osobito onaj dio kad su 15. svibnja 1945. postali partizani i što su sve radili u uniformi vojske koja se našla na pobjedničkoj strani.

Iz ustaša u partizane

Neposredno nakon zarobljavanja od strane partizana obavljeno je razvrstavanje zarobljenika - na jednu stranu ustaše, a na drugu domobrani. Prema savjetu starijih prijatelja, kako su se već ranije preobukli u domobranske uniforme, Tadić i Križanac priključili su se skupini domobrana. Tadić i Križanac kao zarobljenici dobrovoljno su se pridružili partizanima jer su, kako kažu, vidjeli da oni koji to nisu željeli završavaju na stratištu zajedno sa zarobljenim ustašama. Tako su iz kolone smrti došli u odred smrti.

Nisu htjeli istinu odnijeti u grob

Ivica Križanec rođen je 1927. u okolici Viteza, kao i tri godine mlađi Ivo Tadić zvan Barešić. Oni su se sami javili autoru ovog teksta, ne želeći u grob odnijeti istinu o onome što se događalo s Hrvatima koji su nakon zarobljavanja na Bleiburškom polju u kolonama smrti na Križnom putu vraćani u Hrvatsku i BiH. Sudbina je htjela da ta dvojica, tada golobradih mladića, od kojih je jednom bilo 15, a drugom 18 godina, od pripadnika ustaške vojske postanu partizani. Spašavajući život, postali su pripadnici partizanske jedinice koja je u okolici Maribora bila zadužena za strijeljanja.

Vatreno krštenje u streljačkom vodu

Kad su odjenuli partizansku uniformu, Križanac i Tadić odmah su poslani u Sloveniju, gdje je njihova jedinica provodila čišćenje od neprijatelja. U svom prvom zadatku Križanac je lakše ranjen, ali se brzo opravio te je s ostalima prebačen u Maribor. Njihova je jedinica kamionima prebačena u okolicu Maribora, a na putu između toga grada i Celja imali su “vatreno krštenje” – u strijeljanju zarobljenika. Oni, kao i mnogi drugi koji su regrutirani iz domobrana, bili su pod stalnim nadzorom te sumnjom komesara koji su promatrali njihovo ponašanje te jesu li lojalni novoj vojsci.
Pucao sam, ali ga nisam pogodio

Tadić je ispričao još jedan slučaj. Iz jame je dopirao vapaj ranjenog zarobljenika, koji je molio da ga netko ubije te mu tako skrati muke. Tadić je pustio jedan rafal u obalu, ali ne u smjeru glasa jer mu, kaže, savjest nije dopuštala da ga ubije.

Dozivanje nije prestalo. Tada je na to mjesto stigao dežurni oficir, kojem je dojadilo dozivanje, pa je upitao Tadića: “Zašto ga nisi ubio?” Odgovorio je: “Pucao sam, ali ga nisam pogodio.” Oficir je iz Tadićeve ruke istrgnuo mitraljez, postavio mu nožice na rub kanala i uperio cijev prema mjestu s kojeg je glas dopirao te ispalio nekoliko rafala. Dozivanje je prestalo.

Dok je jedna partizanka strijeljala hrvatske zarobljenike, Križanac je čuo kako je vodniku pokraj sebe dobacila: “Ovo je tisuću trideseti kojeg sam strijeljala!” Vodnik joj je uzvratio: “To je malo. Ja sam prešao dvije tisuće!”

Ni poslije toga krvavog pira Tadić nije bio otpušten kući, nego je prebačen na granicu prema Italiji, gdje je proveo 40 dana i noći pod punom ratnom spremom, ne presvlačeći se niti izuvajući cipele, ne umivajući se, jer se svakog trenutka otamo očekivao napad na Jugoslaviju. Napad su, kako je nekim graničarima rečeno, zaustavili Englezi.

petak, 15.02.2008.

Župnik Potravlja - mučenik

Svjedočenje o mučeništvu fra Ante Cvitanovića, župnika Potravlja

John Ivan Prcela iz Clevelanda cijeloga života proučava bleiburšku tragediju hrvatskoga naroda, iz čega je nastala i knjiga "Operation Slanghterhouse". U nekoliko nastavaka objavljujemo Prcelin rukopis o stradanjima, križnim putovima i ubojstvima njegove subraće franjevaca za vrijeme partizanskog rata i poraća (4)

Vjeruješ li u Boga?
Prije ispaljenja svakoga metka M.....V..... je pitao: Vjeruješ li u Boga? Fra Ante Cvitanović je svaki put odgovarao potvrdno sve dok nije bio smrtno pogođen. Fra Antu Cvitanovića sam poznavao kao župnika-izbjeglicu iz Potravlja. Kako je on još prije Drugoga svjetskog rata bio dobro poznat i po svojemu plodnom peru i po svojim propovijedima kao borac za ostvarenje hrvatske države, jugokomunisti su uvijek budno pratili svaki njegov korak. Oni su mu onemogućili pastirski rad u samome Potravlju pa je bio sklonjen u sinjski samostan, odakle je preko svoga sinovca fra Anđela vodio župne poslove u Potravlju. Fra Ante je, dakle, dvije godine bio moj subrat u sinjskom samostanu.
Mučitelj - svrzimantijin brat
Potkraj listopada 1944. fra Ante se iz Sinja povlačio s Hrvatskom vojskom, ali u Dicmu je bio skupa s fra S. Milanovićem, fra J. Olujićem i s još nekoliko fratara i hrvatskih časnika i vojnika, odveden u zatvor u Sinju. Tu je bio zlostavljan, te zatim sproveden kroz Karakašicu, Bitelić, Vrdovo sve do Husine jame na Vagnju. Njegov krvnik M..... V....., sin jugoslavenskog žandara i brat svrzimantije i Titova partizana I..... V....., dugo ga je mučio, a onda u njega ispalio stotinjak metaka. Prije ispaljenja svakoga metka M..... V..... ga je pitao: "Vjeruješ li u Boga?" Fra Ante je svaki put odgovarao potvrdno sve dok nije bio smrtno pogođen!

četvrtak, 24.01.2008.

PRENESENO IZ ARHIVE DA SE NE IZGUBI ili KUDA VODI HIPOKRIZIJA

Dejmon ponedjeljak, 03.09.2007.

TKO JE SLAVKO SANKOVIĆ ?

Ubojstvo vlč. Miroslava Bulešića dana 24.08.1947. godine u mjestu Lanišće ( Istra, Ćićarija podno Učke ) u sakristiji crkve, popraćeno je ove godine posebnim svečanostima u Lanišću i Svetvinčentu u Istri – rodnom mjestu svećenika.
Taj događaj meni je interesantan jer sam još kao dijete čuo ili načuo da su jednog svećenika zaklali partizani u Lanišću . Bezdušno i krvavo poslije svete mise, nakon krizme, a samo zato jer su mrzili crkvu i sve svećenike.
Naravno, istina je bila i danas je, tu negdje između ili među nama. Svećenik koji želi postati svetac po krvi, uporan i tvrdoglav, neki ljudi ideološki zaslijepljeni koji se žele dodvoriti novoj vlasti, pijani pojedinac, ništarija i seoska luda, neki SLAVKO ( ili čak možda netko drugi !? ) kojem je nož radio brže od pameti.
Mene interesira drug SLAVKO SANKOVIĆ koji je bio pravomoćno osuđen na 6 mjeseci zatvora zbog ubojstva svećenika Mirloslava i to po predmetu koji nosi oznaku K-65/47 iz Okružnog suda za Istru i Pulu, od 22.09.1947. godine.
Gdje je nestao taj drug SLAVKO ? Kada je umro i gdje je zakopan? Tko su mu nasljednici? Ako je to ubojica, zašto je baš on bio ubojica ? Možda je morao biti optužen , a možda je stvarno ubo u vrat nesretnog svećenika ? Što mu je bilo taj dan ? Zar je bio toliko pijan ? Ne, nisu tu bile upetljane više spletke okružnog komiteta i velike organizacije, jer godine 1947. nije nikome bilo u interesu sijati zlu krv između nove vlasti, puka i svećenstva, barem ne u Istri, jer su pregovori (teritorijalni i ideološki ) bili pred vratima, pa čak ni informbiroovcima ni titovim komunistima niti ikome. Bilo je to čudno vrijeme nužne tišine i teške snošljivosti. Ovo ubojstvo je bila vjerojatno trenutna izmaglica alkoholnih para nekog pijanog ili ludog čovjeka.
Netko će danas postati svetac, a netko ubojica . Ludi pijanac SLAVKO SANKOVIĆ – morao se u postupku priupitati barem - Zašto je to učinio? Možda neki njegov nasljednik ? Ako su ti ljudi još živi ! Naravno, svi su ovi odgovori otišli u grob.
Danas je kasno suditi. Vrijeme je učinilo svoje. Bure s Učke otpuhale su i osušile suze, mnogi je hrast usahnuo, a kosti su već postale zemlja.
No, Miroslav postaje blaženik i svetac.
(Dejmon 03.09.2007.)

• Kako nas ove virtualne staze dovedu gdje ne planiramo.
Taman sam bila na blogu Potravlje moje i čitala kako je ubijen svećenik fra Ante Cvitanović koji je rođen 17. ožujka 1889. godine u Podaci kod Makarske, a umro od 100 hitaca ispaljenih iz puške čovjeka iz Glavica, sela pored Sinja 27. listopada . 1944. godine u Potravlju.
Bio je bačen u Husinu jamu ... tko zna koliko ih je tamo još.
Da su neki drugi bačeni, došli bi iz cijelog svijeta snimiti jamu i kosti ... sve tiskovine bi bile pune priča o Hrvatima ustašama, fašistima koji su krvnički ubijali i bacali u jame.
Napisala sam da bi bilo DOBRO napisati ime uboice ... da se zna, da generacije saznaju kakvih ima među nama ... svoj na svoga ... prodane duše.
Svi koji znaju ili mogu doći do podataka bi trebali iznijeti javno, ako se nije moglo prije, danas može a mogu se sakupiti i sredstva za objavu knjige, žrtava Hrvata zadnjih 60/70 godina, za omenu i pouku, svima !
Tebi lijep pozdrav.
(promatram, razmišljam 03.09.2007. 21:02)

• @De/j/mon
Logika tvojih razmišljanja meni je prilično očekivana /s obzirom na uobičajeni profil tvojih članaka/, tako da na tvoj post ne bih bio reagirao, ali činim to zbog drugih, koji su možda iako neinformirani, ipak istinoljubivi i pošteni.
Tvoja reakcija nije usamljena s obzirom da su mnogi brojni slični stravični zločini ondašnje komunističke vlasti obavijeni još uvijek namjernom šutnjom, izgleda da odgovorni ljudi na vlasti čekaju da zločinci nekažnjeno odu s ovog svijeta. Budući je svaki počinjeni zločin, ZLOČIN, bez obzira pod kojom se zastavom dogodio, treba se zapitati kako je to moguće i tko je to onda kod nas na vlasti.
Nakon rata pobijeno je nekoliko stotina jednako tako nedužnih svećenika. Može li se ignorirati Bleiburg, seljake kojima je otimana zemlja i stoka nakon rata, građane koji su bacani iz svojih stanova, 20-30 tisuća zatočenika sramnog Golog Otoka, 70-tak zaklanih iseljenika u brojnim Udbinim akcijama selotejp, dvije tisuće sudski procesuiranih proljećara, ravno stotinu tisuća smjenjenih i nerjetko na cestu bačenih proljećara.
Tko se to sve čudi kao da ničega od spomenutog nije bilo, kao da nismo doživjeli da je vojska druga Tita deset godina nakon njegove smrti, dakle vojska s petokrakom na kapi ubila Vukovar!
Danas, kad gledamo dokumentarac o Bleiburgu, danas kad znamo da je na pr. Tito rekao da će prije Sava teći uzvodno negoli će Hrvati dobiti državu, i da ne nabrajamo dalje....

Konačno i internet je pun informacija.

Ja se ipak čudim, i mene bi bilo sram ovako pisati. Čudovišna su tvoja razmišljanja i zaključci, falsificiranje istine, takova razmišljanja i sama koincidiraju sa zločinima.:

«Dirljiva» je tvoja briga za navodnog «pijanca», koji «da li je stvarno ubo u vrat....»
Da li to implicira da nije bio uračunljiv odn. kriv?
Ne bih se čudio da je druga Slavka «progutala noć» kao i mnoge druge neugodne svjedoke.

Nisu odgovori otišli, niti će ikad otići u grob, ne mogu bure osušiti suze, uništiti dokumente i priznanja mnogih svjedoka i aktera, dana pred svjedocima jer su pred smrt ipak htjeli «poravnati račune».
Žalosno je da nas sada Slovenci tjeraju da nešto učinimo u vezi (samo u Sloveniji) s desecima tisuća nakon rata bez suda pobijenih i poklanih na «križnim putevima», Tezno, Maribor i sl; pa naša vlast ne može i dalje potpuno zataškavati zločine, kao da je se naši ljudi ne tiču. Možda naše pravosuđe čeka na zastaru (koje ne može biti!), kao i u slučajevima pretvorbenih i svih drugih lopovluka i kriminala.
Iako naši javni mediji stidljivo progovaraju o tim temama, ISTINA JE ISTINA, sviđalo se to nama ili ne.
Čovjek može biti zaveden, biti neinformiran, ali pitam se :
- Jesi li uistinu toliko neobavješten, je li to intelektualni domet, ili je ovo tvoje pisanje samo jedna provokacija više?
- Koga to ideološki pokušavaš braniti?
(Vitold 03.09.2007. 22:59)


• @ Vitold...Dragi moj Vitold. Baš si se potrudio. Zar misliš da je moj intelektualni domet tako mali? Možda nešto znaš, a možda ne? No, čudno da na tvom blogu ne postoji ništa.
Predlažem da se okušamo u intelektualnim raspravama oko neke teme, pa nek onda blogeri prosude. I Još nešto. Ako si uvjeren u neke urote i pobornik tih teorija poput Domazeta, dokaži mi moje greške. Zar sam i jednom riječju oprostio zločincu? Pitam se samo gdje je i tko je?
(Dejmon 04.09.2007. 08:23)


• Samo je jedan pravičan sudac koji točno zna kolika je bol žrtve i ima li u krvnikovom srcu imalo kajanja? I u ovom trenu mnogi nevini pate i umiru, a Zlo davi, guši, kolje i steže.
Molim se Svevišnjem za žrtve i za krvnike. Jer žrtva se iskupljuje samo pokajanjem krvnikovim, kad on sam osjeti svu rugobu svoga čina.
Oprostite ako na tren prekidam intelektualnu raspravu o povijesnim činjenicama, nemam ni snage ni volje da budem dionik, tek sam svjesna da tijek povijesti uvijek melje isto brašno Dobra i Zla.
Kako god, nije mi svejedno.
(puknuto_srce 04.09.2007. 15:03)


• @ De/j/mon
Pokušat ću odgovoriti bez proširivanja teme.
Na mom blogu vjerojatno ni u budućnosti neće biti ništa, otvoren je prije svega forme radi da mogu komentirati jer je to na tvom blogu uvjet.
Jednako tako ne želim se nadmetati, pa to bi bilo na dječjem nivou «moj tata jači od tvog tate», a to nije naš problem, iako MNOGI TATEKI u ovoj temi JESU PROBLEM, no to je primarno njihov problem....
Ja ne znam koji je tvoj (IQ) intelektualni nivo, ja samo primjećujem tvoje reakcije.
Naš PROBLEM jest ISTINA i to DOKUMENTIRANA, IQ sposobnost da se shvati, kao i spremnost biti pošten i prihvatiti da u vezi ove teme ovo nije bio tek sporadičan i usamljen slučaj jednog «pijanca», već posljedica planiranog zločina širih razmjera.
Govorimo dakle i služimo se SNAGOM ARGUMENATA, a ne ARGUMENTIMA SNAGE.
Reagirati niskom podvalom «o urotama i teorijama zavjera», nije pošteno, to papagajski slušamo odavno iz istih izvora. Konačno ja i ne analiziram pobude koje su nekoga navele na zločin, već ČINJENICU da je učinjen ZLOČIN u okviru MASOVNIH ZLOČINA, koji ne mogu biti tek sporadični, da je za njih odgovoran sam vrh one vlasti, o čemu također postoje dokumenti, «depeše», a o njima su pisali i sami naredbodavci, akteri tih zbivanja, u uvjerenju da će vladati vječno. Da li je od toga prošlo 45, 60 ili i 100-tinu godina, irelevantno je. Je li Henrik VIII manji zločinac, jer se to dogodilo davno?
Relativizirajuči i umanjujuči konkretne i poznate zločine, stiče se utisak da se s time solidariziraš.
M.Bulešić nije bio ni «uporan», ni «tvrdoglav», on je samo bio svijestan čemu se izlaže, ali po svojoj savjesti nije mogao drugačije.

SLIČAN NOVIJI SLUČAJ: U vrijeme divljanja horda pod petokrakom 90-tih godina (nije valjda da ni to nije jasno), imali smo u našem malom mjestu mnogo prognanika i izbjeglica, kojima smo preko Caritas-a dijelili hranu. Bilo je i domačih obitelji čiji su hranitelji bili na drugoj strani, i usprkos protivljenja mnogih, i njihove obitelji smo hranili. Ako to možeš shvatiti, možda ćeš razumjeti i Bulešićev slučaj, a ako ne, «daj dite materi»:

- možda bi bilo pošteno da se okaniš pisanja o temama, u koje se ne razumiješ.

Da li i u slučaju, o kojem piše «promatram, razmišljam», također je «netko pijan» ispalio 100-tinu metaka, jesu li i na otočiću Daksi/Dubrovnik pobijeni mnogi nepoželjni «trijezni» od «pijanaca», da ne nabrajamo dalje. Ponavljam stravičan je tvoj sklop razmišljanja, jer nadao sam se da mlađi čovjek (rođ. 1964.) može biti inteligentan, istinoljubiv i pošten, bez obzira što to nije lako.
Konačno svi «...izmi», iako čak u nekim segmentima katkada imali i dobrih ideja, posijali su stravična groblja nevinih žrtava. Što su se više kleli u narod, tim više je narod bio alijeniran od pravde i više je stradavao. Kako više vjerovati u laž i opravdavati ideologije, kada vidimo da se na pr. komunizam urušio na globalnom nivou.
Ti na žalost (opet IQ ili nešto drugo?) ne komentiraš baš niti jednu moju opservaciju.
Naveo sam tek jednu kolumnu iz «Večernjeg list-a» na tu temu, no na internetu ima mnogo informacija, kao na pr slijedeća:

«Nakon što je u Jurčevićevoj nedavno objavljenoj knjizi javnosti učinjen dostupnim

Rankovićev brzojav u kojem šef savezne OZNE svibnja 1945 svojoj zagrebačkoj podružnici zamjera da ne ubijaju dovoljno i nalaže im da povećaju broj ubojstava "U SKLADU S UPUTAMA KOJE SU DOBILI",

prošlog je tjedna objavljena još jedna, gore navedenoj Rankovićevoj poruci vrlo slična "depeša" iz 1945. I taj telegram jasno pokazuje da su nalozi za poslijeratne zločine sustavno dolazili iz najužeg vrha tadašnje jugoslavenske komunističke vlasti. Naime objavljen je Kardeljev brzojav Ljubljani, naslovljen na predsjednika tamošnje vlade Borisa Kidriča. Tu užasnu poruku možete vidjeti ovdje:

http://www.safaric-safaric.si/2005%20Celje%20Prikrito%20in%20ocem%20zakritox.html

Ovdje je prevedeni tekst zločinačkog dokumenta:

*********************************************

Broj. 96/48.

Od predsjedništva centralne vlade.

25.VI.1945 dospjelo u 11 sati.
K i d r i č u - osobno.
Najkasnije u roku od tri tjedna bit če razpušten sud nacionalne časti, vojni sudovi če suditi samo vojnim osobama, sve ostalo preuzet če redoviti sudovi. Proglasit če se nova amnestija. Znači nemate nikakvog razloga biti tako spori u čiščenju kao dosad.

K A R D E L J.

***********************************************

Iako cijeli svijet, koji je osudio i fašizam i nacionalsocijalizam, tek sramežljivo govori o komunističkim (na žalost do sada u povijesti najbrojnijim) žrtvama, no na vlasti su često još uvijek mnogi svijetski naredbodavci /čit.: Zločinci/.
Nije toliko problem samo osude, iako iz takvog sjemena, ako se na to ne ukaže, niknut će nova zla i neprijateljstva, rezultirajuči novim odmazdama i još stravičnijim zločinima.
I na kraju za žaliti je konačno ljude koji su počinili nedjela, sa kakvim to teretom odlaze pred Vječnu Pravdu i Istinu, bez obzira vjerovali mi za života u nju ili ne. No to je tema koju ti za sada izgleda ne razumiješ. (Vitold 04.09.2007. 17:14)

• @puknuto_srce
Još tamo od prapovijesti, «Kain ubio pravednika Abela» (Post. 4;1-16), "zločini se ne događaju", već na žalost postoje žrtve, obično bespomoćne, i zločinci, koji su to učinili.
Moliti se Svevišnjem, lijepo je, no «pravičan sudac» može biti samo pravedan, i ne relativizira učinjeno. Buduči se žtvovao na križu BAŠ ZA SVAKOGA OD NAS, On ostavlja često dovoljno vremena i prilike da svatko od nas shvati svoja /ne/djela, i da se za njih u slobodi pokaje, no to ni malo ne relativizira učinjeno. Reči: «... žrtva se iskupljuje samo pokajanjem krvnikovim, kad on sam osjeti svu rugobu svoga čina....», žalim ali to nije tako. Tema je preopširna, ali ukratko:
Žrtve su se u povijesti često molile za svoje progonitelje, i to je bio herojski čin žrtve, i zbog toga su bili mnogi stavljani kao uzori, i proglašavani blaženim/svetim i sl.; no svatko pa i žrtva se iskupljuje:
kroz osobnu vjernost svojoj savjesti i Onome, tko kroz tu savjest progovara.
(Vitold 04.09.2007. 17:44)

+++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++
Komentar - Helix:
• " ............. Ne želim se ulagivati stanovniku svoje županije, ali ja zaista ovaj zadnji tekst nisam doživjela na način kako ga je pročitao Vitold. Morat ću još jednom (pažljivije čitati). ....... " /citat dijela posta/
(Helix 04.09.2007. 18:06)

Dok u svezi istog zločina ista "Helix" jednom drugom blogeru piše /citiram dio/:

"...., hvala ti na komentaru i podsjećanju na šezdesetu obljetnicu zaista okrutne smrti Miroslava Bulešića. Njegov život ne potiče na promišljanje samo one koji su, kako ja to kažem u tekstu pravi vjernici. Stati i zamisliti se trebao bi svatko tko je jednostavno čovjek......."
24.08.2007. (12:42)

( Žalosno je da ima ljudi koji žele zataškavati zločine, no ovakova neiskrenost i HIPOKRIZIJA???)

+++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++

• Požega, (IKA) - U sklopu programa desete obljetnice utemeljenja i uspostave Požeške biskupije svećenici i đakoni te mjesne Crkve na čelu s dijecezanskim biskupom Antunom Škvorčevićem hodočastili su 26. veljače u marijansko svetište u Kloštru, u jedno od najstarijih marijanski svetišta Požeške biskupije i pohodili Slavonski Kobaš.
Domaćini su im bili svećenici Posavskog arhiđakonata s arhiđakonom mons. Mijom Dukićem. Okupljene svećenike u kloštarskoj crkvi na početku molitve za svećenike ubijene tijekom i nakon II. svjetskog rata s područja Posavskog arhiđakonata pozdravio je biskup Škvorčević, koji je nazočne ujedno podsjetio na hodočašće minuloga mjeseca studenog u Slatinski Drenovac gdje su pohodili masovnu grobnicu ubijenih svećenika. Istaknuo je kako se na pokorničkom pohodu drevnom groblju u Kloštru pokraj Slavonskog Kobaša na početku korizme "želimo spomenuti preč. Mije Pišonića, čiji se grob nalazi na kloštarskom groblju, poginulog pod čudnim okolnostima na svetkovinu Presvetog Srca Isusova 22. lipnja 1962. zajedno s bogoslovima Marijanom Filkovićem iz Petrinje i Josipom Brebrićem iz Lipovljana".

Ovdje se želimo pomoliti, nastavio je biskup, za ubijene svećenike koji su službovali u župama ovog arhiđakonata, među kojima je:
Antun Đurić - župnik u Novoj Kapeli (ubijen 1945. nepoznatog datuma i na nepoznatom mjestu), Ferdo Ivan Maretić - župnik u Staroj Gradiški (osuđen na smrt nakon 8. svibnja 1945. i ubijen u logoru Samobor), Josip Matijević - župnik u Bebrini (najvjerojatnije ubijen 1. lipnja 1946. u šumi između Zbjega i Slav. Broda). Uz njih se spominjemo i svećenika rodom iz župa Posavskog arhiđakonata, ubijenih diljem domovine: Slavko Brajković iz Nove Gradiške – župnik u Donjim Andrijevcima – Đakovačka i srijemska biskupija (odveden 1946. u zatvor u Osijeku i ondje strijeljan); Ivan Đanić iz Starog Petrovog Sela - župnik u Orahovici (odveli ga partizani u šumu i ubili 29. lipnja 1943.); Karlo Ivančić iz Davora – župnik u Oštrcu na Žumberku (ubili ga Gestapovci 24. listopada 1943. na Žumberku); Mato Kolundžić iz Slav. Kobaša – župnik u sv. Petru na Mrežnici – Duga Resa (ubili ga partizani u noći 24. siječnja 1945.); Viktor Müller iz Nove Gradiške – župnik u Donjim Mostima (ubili ga partizani 1945. godine); Fra Petronije Pajtler iz Cernika – vojni svećenik (partizani ga strijeljali 1945. godine u okolici Zagreba); Mihovil Praskić iz Slav. Dubočca – župnik u Podcrkvalju – Đakovačka i srijemska biskupija (četnici ga ubili u Bosanskom Dubočcu 1942. godine); dr. Ivan Šimunović iz Godinjaka – župa Staro Petrovo Selo – župnik u Ivanić Gradu (partizani ga ubili 1943. godine); Vjekoslav (Alojz) Terzić iz Slav. Kobaša – kapelan u Starim Jankovcima – Đakovačka i Srijemska biskupija (godine 1945. na Križnom putu sa zarobljenicima ubijen u šumi Macelj u svibnju 1945. godine). Svima njima treba pribrojiti brojne civilne žrtve tijekom i nakon II. svjetskog rata u ovom kraju kao i iz nedavnoga Domovinskog rata.
(Vitold 05.09.2007. 13:25)

*************************************************
N.B.: Nakon ovog post-a Dejmon je /razumljivo/ sve pobrisao.